Ova pojava manifestuje se kroz osećaj neprijatnosti zbog određenog zvuka, a u pojedinim slučajevima neprijatan osećaj i iritacija mogu prerasti i u pravi pravcati napad panike, pa tako osobe sa mizofonijom često izbegavaju i mesta u kojima potencijalno mogu čuti određeni zvuk koji će isprovocirati njihovu reakciju. Sa vremenom, oni čak počinju i da čuju i ono što se ne čuje, pa kada, na primer, vide nekoga ko žvaće, to u njima izaziva nelagodu jer ih asocira na zvuk žvakanja.

Zvuci koji najčešće smetaju onima sa mizofonijom su uobičajeni zvuci iz okoline – disanje, mljackanjepucketanje prstima, kuckanje noktima, glasno žvakanje, a dešava se da i manje učestali zvuci poput zvuka brisača na vetrobranskom staklu, zvuk udaraca kapljica o prozor ili zvuk rada motora mogu da izazovu nervozu i iritaciju.

Ne postoje naučna istraživanja koja su definisala jasne uzročnike nastanka mizofonije, ali postoji niz eksperimenata koji su dali delimično rezumevanje nastanka ove pojave. Holandski naučnici su podeljeni –  jedni nastanak mizofonije povezuju sa preosetljivošću nervnog sistema (a ne uha) na zvuke, drugi, koji su svoja istraživanja zasnovala na standardizovanim psihijatrijskim anketama, klasifikuju mizofoniju kao lakši oblik psihičkog poremećaja.

Po rezultatima njihovih istraživanja, za mizofoniju su karakteristični: konstantno iščekivanje zvuka koji tera na reakciju, namerno izbegavanje situacija ili mesta u kojima se taj zvuk može čuti, oosećaj gneva, pa čak i gubitka kontrole nad sobom, kada se određeni zvuk čuje, a neprijatnost koju izaziva zvuk onemogućava normalno funkcionisanje. Ipak, ovo stanje može se lečiti, a preporučuje se multidisciplinarni pristup koji obuhvata kognitivno – bihejvioralnu i medikamentoznu terapiju, hipnoterapiju i kouping (suočavanje) i upravljanje stresom.

Ova pojava još uvek nije dovoljno istražena, iako su je prvi put neurobiolozi Pavel i Margaret Jastrebof spomenuli još 2001. godine. Za sada, mizofonija nije klasifikovana kao poremećaj, iako je 2013. godine grupa naučnika Univerziteta u Amsterdamu pokušala da dokaže da ovaj problem ni jedan postojeći poremećaj sa kojim ima nekih sličnosti, ne može u potpunosti definisati.