U salonu Madame Tallien, u jesen 1795. godine, Napoleon (1769-1821) je upoznao lepu Žozefine de Beauhamais. Po jednom pismu, koje je Žozefina uputila Napoleonu, kao i u dva pisma, koje je Napoleon pisao Žozefini, da se naslutiti, kako je i kada započela njihova veza.

Napoleon je rekao da Žozefina ima ono nešto čemu se ne može odupreti i da je potpuno oličenje ženstvenosti do samih nožnih prstiju. Iz njihove tajne prepiske moguće je shvatiti više nego iz svih maglovitih tračeva koji se i dan danas ispredaju o ovom fatalnom paru.

Napoleon se 8. marta 1796. oženio s Žozefinom. O toj ženidbi Francuska je nagađala vekovima kako se zaista dogodilo. Po jednoj varijanti koja se na kraju ustalila i kao jedina istinita u vetrovitoj martovskoj noći 1796, tik pred odlazak u Italiju gde je trebalo da preuzme komandu nad francuskom vojskom koja se borila protiv Austrijanaca Bonaparta je probudio sanjivog matičara i naterao da ih venča. Mnogo godina kasnije, pošto nije mogla da mu podari naslednike, Napoleon ju je ostavio zbog druge žene, a ona je umrla slomljenog srca.

Brao ljubičice i čuvao ih do smrti

Napoleon, ipak, nikada nije preboleo Žozefinu. Brao je ljubičice iz njene bašte i čuvao ih sve dok nije umro. I danas su Napoleonova pisma upućena Žozefini među najlepšim izjavama ljubavi koje je jedan muškarac napisao. Pisma otkrivaju ljubav i strast čoveka koji pre nje nije ozbiljno voleo i koji je mislio da je u svojoj ljubavnici, a potom i ženi, našao sve ono najbolje što se u jednoj ženi može naći.

Prekrstio je u Žozefinu jer nije voleo njeno ime

Ljubav između Napoleona i Rouz koja je ostala upamćena kao Žozefina, bila je burna, na momente bajkovita ali i tragična. Napoleon upoznaje Rouz i pri prvom susretu strasno se zaljubljuje u nju. Rouz je bila udovica, imala je dvoje dece i bila je šest godina starija od Napoleona. Ipak sve to nije bilo nikakva smetnja da se godinu dana nakon što su se upoznali par venča. Napoleon ju je prozvao Žozefina jer mu se njeno ime nije dopadalo.

Nekoliko dana nakon venčanja Napoleon sa vojskom odlazi u Italiju odakle svojoj voljenoj supruzi šalje pisma prepuna ljubavi, strasti i žudnje. Danas se ta pisma čuvaju kao svedočanstvo njihove velike ljubavi.
Napoleon je Žozefinu jako voleo međutim brak je bio praćen njegovim čestim neverstvima. Žozefina nije Napoleonu rodila naslednika za kojime je toliko žudeo, pa ona odlučuje da se od njega razvede kako bi mu pružila mogućnost da se ponovo oženi. Nakon razvoda Napoleon je često posećivao, a novi brak iako mu je doneo naslednika nije mu doneo sreću. Žozefinu koja je umrla nesrećna nikada nije preboleo, a ona je bila jedina žena koju je iskreno voleo.

Šest godina starija od njega


Napoleon je Žozefinu upoznao u kući zajedničke prijateljice kada je njemu bilo 26, a njoj je 32 godine. Ona je odmah ostavila na njega jak utisak, mada nije uspeo odmah da je osvoji. U vezu ulaze 1795., a 1796. sklapaju brak. Njihova romansa je bila puna obostranog neverstva. Razveli su se, ali su i posle razvoda ostali u dobrim odnosima. Brojni istoričari kažu da je Napoleon ljubičice, koje mu je Žozefina jednom prilikom poklonila nosio u medaljonu oko vrata sve do svoje smrti.

Jedno od pisama Napoleona svojoj Žozefini

Nisam proveo nijedan dan a da Te nisam ljubio; nije prošla noć a da Te nisam držao u svom zagrljaju; nisam popio ni čašu čaja a da nisam proklinjao slavu i ambiciju koje me drže udaljenog od duše mog života.

U jeku poslova, na čelu vojske, kad jurim od logora do logora, moja divna Žozefina jedina je u mom srcu, zaokuplja moj duh, upija moje misli. Ako se od Tebe udaljujem brzinom bujice Rone, to je zato da bih te brže ponovo video. Ako ustajem usred noći da radim, to je zato da bih za nekoliko dana požurio dolazak moje mile i drage, a međutim u Tvom pismu od 23. do 26. ventosa Ti mi govoriš Vi. Vi si ti! Ah! Zločesta ženo, kako si mogla da napišeš to pismo! Kako je hladno! A onda su od 23. do 26. prošla četiri dana; šta si radila kad nisi pisala svome mužu?

…Ah! Draga moja, zbog toga Vi i zbog ta četiri dana žalim nekadašnju svoju ravnodušnost. Proklet bio onaj ko bi je uzrokovao! U paklu nema muka! Ni furija, ni zmija! Vi! Vi! Ah! Što ćeš tek biti za petnaest dana?…Moja je duša tužna; moje je srce sužanj, a moja me mašta plaši…Ti me voliš manje; utješićeš se. Jednog dana nećeš me više voljeti; reci mi to; barem ću umjeti da zaslužim svoju sudbinu…

Zbogom, ženo, boli, srećo, nado i dušo života moga, koju volim, koje se bojim, koja u meni budi nežne osećaje koji me vuku u prirodu i bijesne kretnje, plamene kao munje. Ne tražim od Tebe ni vječnu ljubav, ni vjernost, nego samo…istinu, neograničenu iskrenost.

Dan kada ćeš reći: Volim te manje, biće posljednji dan moje ljubavi i poslednji dan moga života. Kad bi moje srce bilo tako nisko da voli bez nade, iskidao bih ga zubima, Žozefina! Žozefina! Sjeti se šta sam ti ponekad govorio: Priroda mi je dala jaku i odlučnu dušu. „Tebe je stvorila od čipke i koprene. Jesi li prestala da me voliš? Oprosti, dušo moga života, duša je moja razapeta na velikim smišljanjima.

Moje srce, koje si potpuno osvojila, puno je strepnji koej me unesrećuju. Dosadno mi je što Te ne mogu zvati Tvojim imenom. Očekujem da ćeš mi o tome pisati.
Zbogom! Ah! Ako me manje voliš, nisi me nikad ni voljela. U tom slučaju trebalo bi me zaista žaliti.

Bonaparte.“

(Pismo Napoleona Bonaparte upućeno suprugi Žozefini de Boarne)